GLE CUDA
i ako
su je kidali na milione komadića, ostao mi je jedan delić... baš onaj
koji sam ljubomorno od svih, grčevito u ruci čuvala.. onaj koji me tera
napred... Umem ja da volim, čini mi se i previše.....
ali umem ja i da precrtam ...kao da nisu pojedini i postojali u mom
životu.. umem ja i da oprostim, ali ne sve... Volim ljude, one posebne.
Brzo se poput feniksa podignem, uvrede zaboravim...ali ne sve... Nisam
zlopamtilo, ali pamtim... i kada pojedini pomisle da sam zaboravila...
Sve sa osmehom naplatim..Onaj ko je dobar prema meni moju dobrotu
oseti... Za prave ljude u pakao idem... A onim lošim... Potrudim se da
pokažem put ka njemu....Pošto nisu poštovali moje prisustvo, neka ih,
neka se sad naviknu na moje odustvo...Ne dam da mi lome krila.... još se
nisam sebe i sreće odrekla.
Ne volim kukati i žaliti nad sudbinom.
Ovo je moj život, samo je jedan, što da ga trosim na lose ljude i negativne stvari..?!
I onda mi još i zameraju taj večiti optmizam i smeh, čak i kad bi neko
pametan pomislio da je vreme za plakanje i očajavanje.. Da izvineš (ovo
ja sebi kažem, da ne dodje do zabune), karte i nisu tako loše.
Igra je možda tek počela, a možda je nadomak kraja.
Ko to zna.
Šta mi preostaje, u ovom svetu gde, iako ja volim crnu i belu, ipak
preovladavaju sve nijanse sive, nego da se smejem u inat svemu.
Ne okrećem se iza sebe. Mirne duše, ruke u džepove stavim.
Nisam ja neozbiljna, niti sma ozbiljna (to ovima što mi zameraju jedno
od dvoje), nego sam ja ovakva, kao naopako napisana bajka.
Pa je čitaš s kraja. A nemaš pojma ni kako je počela, ni kako je završila.
Ja se samo trudim ostati čovek, normalna, prisebna.